Privezana koliba

Duboko u močvarama, Okovana koliba stoji kao krhko svjedočanstvo instinkta preživljavanja njezina stanovnika. Koliba, jedva održavana pohabanim užetom i zahrđalim čavlima, opasno se naginje pred vlažnim vjetrovima koji urlaju kroz močvaru. Njezini zidovi škripe i stenju sa svakim naletom, dok ispred nje stoji usamljeni, impozantni totem, čije izrezbarene oči uvijek budno motre, tiho čuvajući oronulu građevinu. Totem je iznošen i okrnjen, a izvorni ukrasi sad polako blijede, no njegova prisutnost i dalje izaziva jezivi osjećaj poštovanja. Unutra je koliba slabo osvijetljena treperavom svjetlošću svijeća, s neskladnim namještajem i mirisom plijesni i ljekovitog bilja koji lebdi zrakom. To je mjesto koje djeluje napušteno i ukleto, gdje se čini da se vrijeme usporava, a žubor močvare izvana jedino je društvo koje se može naći.